ATLANTIDA - ATLANTIS S uvremeni čovjek ima iluziju da je čovjek iz prošlosti bio primitivni divljak, bez imalo tehnološke spoznaje, o...
ATLANTIDA - ATLANTIS
Suvremeni čovjek ima iluziju da je čovjek iz prošlosti bio
primitivni divljak, bez imalo tehnološke spoznaje, osim uporabe kotača i vatre.
Ali piramide u Egiptu, čudesni megaliti u Engleskoj (Stonehenge, i dr.), kao i
ostaci drugih civilizacija od Mezopotamije do Južne Amerike, svjedoci su
vanrednih ljudskih sposobnosti tisućama godina prije suvremene civilizacije.
Zato je sve više onih koji znaju da su stari narodi bili mnogo naprednijima no
što smo mi to danas spremni priznati. Javlja se sve više onih koji su uvjereni
da su nekada postojale civilizacije razvijene poput današnje, a brojni
"ufolozi" ove teorije povezuju s izvanzemaljskim civilizacijama.
Najpoznatija priča svakako je ona o Atlantidi, kontinentu koji mnogi vjeruju da
se nalazio na mjestu današnjeg Atlantskog oceana...
Atlantida - opis veličine
i moći
O Atlantidi zapis nalazimo u dijalozima Timaj i Kritija, grčkog
filozofa Platona (427347.pr.Kr.). Najpoznatiji citat nalazimo u Timaj 24e:
"Ispred tjesnaca koji vi nazivate Heraklovim stupovima, nalazio se otok veći
od Libije i Azije zajedno; s njega su oni koji su tada putovali mogli prijeći
na ostale otoke, a s njih na cijeli kontinent sa suprotne strane koji je
okruživao ovo pravo more."
Trebamo razjasniti neke pojmove iz Platonovog citata. Prvo,
Heraklovi stupovi su antički naziv za Gibraltarski tjesnac. Libija je naziv za
Afriku, mada su stari Grci mislili da je ona mnogo manja no što je danas
poznato. Azija je ustvari naziv za Malu Aziju, koja odgovara današnjoj Turskoj.
Tako Atlantida nema površinu veću od Azije i Afrike zajedno, nego je veća od
Sjeverne Afrike i Turske zajedno, što opet daje prilično respektabilnu veličinu.
Zanimljivo je da Platon zna za postojanje otoka u Atlantiku, kao i za kontinent
s druge strane Atlantika, odnosno Ameriku. To je samo dodatni dokaz da su stari
narodi mnogo bolje poznavali zemljopis i putovali svakako više i dalje no što
smo i slutili. Platon Atlantidu slika kao jednu razvijenu civilizaciju, ali
razvijenu sa stanovišta antičkog čovjeka. Atlantida je dobila ime po Atlasu, bogu
koji na svojim plećima drži čitav svijet. To je tipičan grad država, koji u
nekim svojim detaljima podsjeća na Babilon iz vremena 6. st. pr. Kr. Atlantida
je moćna država koja vlada i dijelovima Sredozemlja i koja dolazi u sukob s
Atenom. U tom ratu Atenjani pobjedjuju i protjeruju Atlantidjane iz Afrike i
Evrope.
Kraj Atlantide
"Kasnije, uslijed strahovitih potresa i potopa, tijekom
jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, utonu u zemlju otok Atlantida,
potonu u more i nestade. Stoga je sada more tamo besputno i neispitano, jer
smeta muljevito i plitko dno, koje je otok, spustivši se, ostavio za
sobom" (Timaj 25d). Prema Platonu, kraj Atlantide došao je kroz iznenadnu
i strahovitu kataklizmu (koja je razorila i staru Atenu). Debele naslage mulja
kod Gibraltara posljednji su tragovi negdašnje moćne civilizacije. Sve se ovo,
prema Platonovoj kronologiji, odigralo negdje oko 95. stoljeća pr. Kr.
Razlozi za sumnju
Platon ističe da je do ovih podataka došao iz spisa njegovog
slavnog pretka Solona (640-560 pr. Kr.), atenskog vladara, koji je opet do svih
ovih podataka došao od egipatskih svećenika iz Saisa. Medjutim, iako je
povijesno točno da je Solon putovao u Egipat, nema nigdje bilo kakvog
spominjanja Atlantide. Isto tako, nigdje u Egiptu nije pronadjen niti najmanji
nagovještaj priče o Atlantidi. Stoga je izvjesno da se Atlantida prvi puta
spominje tek kod Platona, a njegovo izmišljanje Solonovih i egipatskih zapisa
dostatno je za odbacivanje povijesne pouzdanosti Platonove Atlantide. Dodatni
razlog sumnji nalazimo i u neprihvatljivoj kronologiji. Danas je više nego
jasno da se grčka civilizacija, osobito Atena, pojavljuje nekih osam tisuća
godina nakon Platonove Atlantide.
Navedeni su argumenti sasvim dovoljni da se odbaci priča o
Atlantidi kao jedan tipično Platonov mit. Poznavateljima Platonove filozofije
jasno je da se u njegovim djelima počesto nalazi mit, kao jedan slikovit govor
o stanovitim filozofskim teorijama. Mit o Atlantidi u funkciji je Platonove
teorije države. Platon želi idealnu državu, ali se susreće (kao i mi) s gorkom
realnošću nesavršenstva. Stoga kroz mit o Atlantidi i Ateni, koja se zahvaljujući
svojem savršenom političkom ustroju uspijeva suprostaviti moćnom atlantskom
imperiju, Platon samo brani svoj filozofsko-politički stav da je idealna država
moguća. Niti jednom ozbiljnom čitatelju Platona ne može pasti na pamet da priču
o Atlantidi shvati doslovno.
Točno je da su u prošlosti nestajale brojne civilizacije, od
Palestine do Južne Amerike. Sigurno je da su legende o njima poslužile i
Platonu da izgradi svoj mit. Atlantida je samo jedna filozofska metafora. Svi
nagli zaključci, osobito o povezanosti Atlantidjana i izvanzemaljaca, samo su
još jedan pokazatelj lakovjernosti koja je čovjeka "krasila" od
pamtivijeka.
Pronadjena Atlantida!?
Francuski znanstvenik tvrdi da je pronašao mitski grad
Atlantidu. Već više od dvije tisuće godina spekulira se o lokaciji potonulog
legendarnog. Najnovija arheološka istraživanja morskog dna, koja sežu u
razdoblje od 9000 godina prije Krista, otkrila su potonulo otočje u blizini
Gibraltarskog tjesnaca.
Profesor Jacques Collina-Girard s Mediteranskog sveučilišta
smještenog u gradu Aixen-Provence ponovno ucrtava karte tog područja na temelju
istraživanja koje treba pokazati kako su se ljudi uspjeli prebaciti iz Afrike u
Europu.
Platonova Atlandida bila je omanji kontinent. Jedan od pronadjenih
potonulih otoka koji se nalazi u Gibraltarskom prolazu jako sliči opisu
Atlantide u Platonovim knjigama. Ima tjesnac i unutarnji zaljev, kako je to
Platon i opisao. Kad se razina mora podigla, nakon posljednjeg ledenog doba, ti
otoci ostali su ispod razine vode.
Glavni problem s ovom teorijom u tome je što je mitski opis
Atlantide uvijek uključivao i shvaćanje da je taj otok bio velik poput omanjeg
kontinenta, a ne dug petnaestak kilometara, te činjenica da je nestao tisućama
godina prije Platonova rodjenja. Više o
istraživanjima je opisano u posljednjem broju francuskog znanstvenog časopisa
Comptes.
NOJEVA BARKA - SPAS
NAKON POTONUĆA ATLANTIDE Prema nekim izvorima, na našem planetu se u prošlosti zbio i opći potop koji su preživjeli samo Noa i članovi njegove obitelji u Noinoj arci, koju su morske struje nasukale navodno na obronke planine Ararat u današnjoj istočnoj Turskoj na nadmorskoj visini od 4600 metara. S obzirom da je prosječna dubina svih mora oko 3800 metara, za vrijeme općeg potopa morala se od nekuda stvoriti barem ista količina vode koja bi razinu vode digla za još 4600 metara, i naravno, nekuda i nestati nakon potopa.
Podudarnost nekih
detalja ovih mitskih
priča navode na
zaključak kako su one
ustvari dvije varijante
jednog te istog
dogadjaja. Naime, promatrač Noa
bez suvremenih uredjaja nije
nikako mogao utvrditi
da li otok
tone ili je
u pitanju podizanje
opće razine mora
pri potopu. Ako
je mit o
Atlantidi nastao na osnovi
priča preživjelih, taj očevidac
je mogao biti
upravo Noa. Zanimljiva je i blizina postojbine
autora mita o
Atlantidi, navodno mjesto ostataka
Noine arke i prostora
koji su oko
4500 godina prije
Krista nastanili Sumerani, narod nepoznata
porijekla i pradomovine. Listajući Opću
enciklopediju nalazimo
zapise o glinenim pločicama
koje opisuju mit
o Noinoj arci, Babilonskom tornju
kojeg su gradili Noini potomci, razvijenom klinastom
pismu, počecima kozmogonije, mit
o raju i
prvom čovjeku na
području južne Mesopotamije
koju su nastanili Sumerani. Sumerane smatramo
narodom bez pradomovine
možda baš zato
što je ona potonula
i nemamo dokaza
o tome kako
se njihova civilizacija
razvila do tako visokog
stupnja dok su
drugi narodi još
crtali po špiljama.
Prema ovom
teoremu, Noina arka
je nakon potonuća
otoka nošena morskim
strujama pristala negdje
na sjevernoj obali
Indijskog oceana, najvjerojatnije
kod Perzijskog Zaljeva. Prema smjeru
tih struja zaključujemo
da je Atlantida, odnosno Noina
pradomovina bila negdje
u ekvatorskom dijelu
tog oceana. Indonezijska otočja
su možda bili
vrhovi planina na
tom potonulom kontinentu. Po današnjem broju
stanovnika Indonezije lako
je zaključiti da
su tamo jako
povoljni prirodni uvjeti
za život.
Neslaganja pojedinih
detalja mitova kod
raznih naroda možemo smatrati kao posljedicu krivog
prevodjenja pri prepričavanju
zbivanja pripadnicima drugih
naroda. Naime, prije više tisuća
godina sigurno nisu
postojali dobri riječnici
a ni zemljopis baš
i nije bio
razvijen, tako da
je recimo suženi
ulaz u Perzijski zaljev kod
starih Grka protumačen kao ulaz
u Sredozemno more, poznat
kao Heraklove stube.
Istraživačka vjerovanja
Charles Hapgood, profesor na Keene Stateu, dijelu Sveučilišta
New Hampshire, autor poznate knjige "The Path of Pole" (1970), koji
je vjerovao kako je na Zemlji postojala civilizacija prije 100 000 godina.
Jedna od njegovih značajnijih teorija jest svakako teorija pokretanja Zemljine
kore, pri kojoj mu je pomogao i sam Einstein, a koja je objašnjavala kako su se
neka područja u ledenom dobu mogla naći pod ledom, dok su druga mogla imati
sasvim ugodnu klimu. Hapgood je vjerovao da je Atlantida postojala, dokaze za
to nalazi u starim kartama, primjerice karti koju je sastavio turski pomorac
Piri Reis 1513. godine, a na kojoj je pisalo kako je karta izdvojena iz velikog
broja starih zemljopisnih karata (pretpostavlja se da bi mogle biti stare oko 4
000 godine pr. Kr.) a na kojoj se prikazuje Južna Amerika, dio zapadne Afrike a
na dnu karte, ispod Južne Amerike nalazilo se tlo koje je po svemu sudeći,
moralo biti dio Antarktika.
Ono što je začudjujuće kod ove karte jest to da je Antarktik
otkriven tek 1818. godine, a tek sonarnim snimanjem koje je provedeno 1949.
godine utvrdjena je konfiguracija njegovog tla. Ta karta dovela ga je do zaključka
kako je prije posljednjeg velikog pomicanja Zemljine kore, manji dio antarktičkog
kontinenta, bio izvan antarktičkog kruga, a tek se poslije primaknuo bliže i
zato možda bio bez leda 9600 godina pr. Kr. Tada je, prema Platonu, nastala
Atlantida. Još jedna karta privukla je njegovu pažnju, a to je karta koju je
izradio Orontej Finej godine 1531. a prikazivala je Antarktik kakav uglavnom
izgleda na današnjim kartama. A na njoj su bili prikazani zaljevi bez leda,
rijeke koje su tekle u more, čak i planine koje su sad zakopane pod ledom.
Tko su bili ljudi koji su iscrtali ove karte takvom
preciznošću da ih ni današnji znanstvenici ne mogu objasniti? Da li su oni
ostavili svoje bogato nasljedje i znanstvene spoznaje koje su pomogle izgradnji
nekih velikih spomenika iz povijesti naše civilizacije? Što je uzrokovalo
njihovu propast?
Medjutim, sam Hapgood za svoju je Atlanditu namijenio drugo
mjesto, otok koji se nalazi uz obalu Južne Amerike, otprilike 1 600 kilometara
udaljen od obale Venezuele i koji je vidljiv na karti Pirija Reisa i na još
dvjema starim kartama, a na čijem se mjestu danas nalaze samo dva mala otoka
poznata kao stijene Sv. Petra i Pavla. Istraživanje koje je Hapgood namjeravao
provesti na ovom mjestu nikad se nije dogodilo, a dokaze koje je navodno imao
za postojanje civilizacije stare 100 000 tisuća godina koja je obitavala na
području Amerike i Antarktika (koje je spomenuo u pismu Randu Flem-Athu) nije
nikad iznio jer ga je pomela iznenadna smrt.
Dokazi da je u prošlosti ove planete postojala civilizacija
na zavidnom tehnološkom nivou, koja je na neki način utjecala na stvaranje
civilizacija koje danas poznajemo, brojni su. Bez obzira koliko pitanje
Atlantide i njezino smještanje na Antarktik bili inicijalne hipoteze, oboriva
teorija ili jednostavno povijesna legenda ili mit, ne možemo zanemariti važnost
ovih istraživanja. A to je upravo ono što ovu knjigu čini vrijednom svačije kućne
biblioteke.
NEKE OD PRIČA O NESTALIM KONTINENTIMA
Priča o Atlantidi je dobro poznata svima onima koji vole
mitove i misterije što uključuje veliki broj onih koji vole SF, fantasy, “male-zelene”
itd. Medjutim naklapanja o njoj su dugačka i nekada pomalo zamorna pa je teško
napraviti nekakvu recenziju svih tih priča. Uglavnom se vode debate oko toga da
li je taj izgubljeni kontinent ikada postojao i gdje je u tom slučaju bio
smješten.
Prema jednoj teoriji Atlantida nije jedini kontinent koji
nestao u dubinama oceana. Smatra se da je postojao veliki kontinent Lemurija
koji je u sebi sadržavao Mu, Mar i Lumaniju. Takodjer su postojale zemlje Thula
i Hiperborea koje su prema priči skrivene pod velikim ledenim pokrivačem na
Sjevernom polu. Prema istoj teoriji prvotni Atlantidjani su bili vanzemaljskog
porijekla. Po izgledu sličili su ljudima, ali su bili dosta viši i bez ijedne
dlake po tijelu. Poznati su i iz priče o genezi kao Elohim i Annunaki prema
kojoj je njihov životni vijek preko 800 godina. Većina starih civilizacija
spominje ih kao Titane ili visoke (“the tall ones”). Teoriju o njihovom
postojanju potkrepljuju pričama iz dnevnika Španjolskih konkvistadora koji su
ih opisali kao visoke plavooke divove (8-12 stopa) koji trče po Andama te nekim
arheološkim dokazima uglavnom kostura tih “visokih ljudi”.
Gotovo sve teorije o nestalim kontinentima govore o
naprednoj tehnologiji gdje se spominje uporaba atomske energije, kontrole
vremena, napredne arhitekture itd. Medjutim možda najfascinantnija i
najzanimljivija od svih je teorija o korištenju kristala kao izvora energije i
u druge nepoznate svrhe. Prema njoj Atlantidjani su imali daleko veća znanja o
kristalima nego što je danas poznato modernoj znanosti koja još od 1990. godine
pokušava stvoriti savršeni kristal koji može izdržati sve vibracije i koji bi
se mogao koristiti onako kako su to činili Atlantidjani.
Prvi koji su počeli istraživati kristale bili su svećenici
koji su ih medju ostalim rabili i za poticanje parapsiholoških sposobnosti
poput vidovitosti, telekineze i ostalog. Svaka kuća je imala kristale koji su
skupljali energiju od sunca i tople vulkanske lave. Kako se energija dobivala
dosta jednostavno i kako je tako dobivene energije bilo na pretek može se
pretpostaviti da je to bio pravi raj na zemlji. Medjutim, da sve to ne bi bilo
tako idilično, sve dobro se može upotrijebiti i u loše svrhe pa tako i
kristali. Snage Arhiemanic počele su borbu za prevlast sa svećenicima. Oni su postavljali
kristale ispod velikih svetišta te su u njima pobudjivali velike vibracije koje
bi razorile hramove. Na takav čin nasilja svećenici su uzvratili istom mjerom
što je kasnije dovelo do totalne katastrofe tj. do strašnih potresa i na kraju
do nestanka cijelog kontinenta u tišini oceana. Smatra se da su prije potopa
svećenici pomoću brodova evakuirali manji dio ljudi te ih poslali na razne
strane svijeta. Tako se vjeruje da se civilizacija Atlantide proširila na
Ameriku, Egipat i drugdje. Zato se ne treba čuditi naprednoj tehnologiji kojima
su Egipćani i Maje podizali svoje piramide koje su bile kopije onih koje su
postojale na Atlantidi, a bile su napravljene od kristala.
1970. godine Dr. Ray Brown je uz pomoć sedam ronilaca
istraživao morsko dno u području Bahama gdje je našao neke metalne predmete te
minijaturnu piramidu napravljenu u potpunosti od kristala. Kasnije su izvršena
istraživanja te piramide na univerzitetu u Floridi gdje se pokazalo da ona pojačava
i usmjerava energiju koja prolazi kroz nju. Za djelo ljudi s Atlantide smatraju
se i velike kristalne lubanje koje su kao i prije spomenute piramida velike
zagonetke modernoj znanosti. Kao što sam naziv kaže, kristalna je lubanja
replika ljudske, napravljena od različitih vrsta kristala (najčešće od ametista
ili kvarca). Danas neprocjenjivo vrijedne nadjene su pokraj ruševina starih
civilizacija Inka, Maya i Azteca. Na žalost nije moguće točno odrediti točan
datum njihova nastanka jer ne postoji metoda odredjivanja starosti kvarca.
Hewlett-Packard (stručni tim Američkog instituta) proučavao
je 1970 –1971 MichellHedges-ovu lubanju i zaključio kako je današnjom
tehnologijom apsolutno nemoguće napraviti repliku takve lubanje. Naime,
površina tih lubanja je tako glatka da jednostavno nije poznata metoda kojom je
ona postignuta. Mnogi vjeruju kako kristalne lubanje koriste kao svojevrsno
spremište podataka koje sadrži cjelokupnu povijest našeg planeta uključujući i
“naj-pitanje” - porijeklo ljudskog roda.
Michael Kant, ekspert za kristalne lubanje, smatra da
tehnologija potječe sa Atlantide, a tamo su je donijeli stanovnici zviježdja
Plejade. Prema njegovim tvrdnjama Zemlju je posjetilo dvanaest izvanzemaljskih
vrsta, a svaka je donijela kristalni kostur koji je sadržavao znanje i genetičke
kodove dotične rase. Isto tako, pretpostavlja se da postoji i trinaesta lubanja
koja objedinjuje ostalih dvanaest. Zajedno su poznate kao “13 vladajućih
lubanja”.
COMMENTS