Srpske Misterije LEGENDA O GRADU ZLATA, EL DORADO

LEGENDA O GRADU ZLATA, EL DORADO  E l Dorado Legenda ili stvarnost? Jedno od legendarnih mjesta ovoga svijeta koje svakoga očarava smješte...

LEGENDA O GRADU ZLATA, EL DORADO 

El Dorado Legenda ili stvarnost? Jedno od legendarnih mjesta ovoga svijeta koje svakoga očarava smješteno je negdje u južnoj Americi ili tako barem kaže tradicija. Stoljećima su ga ljudi tražili i stotine ljudskih života je izgubljeno u njegovom snu. Njihova ih je neugasiva žedj i požuda za zlatom tjerala u otkrivanje i pogibelj. No sve što nas danas zapravo zanima nije zlato i malo je drugačije prirode, nešto što se u toj legendi krije. Nešto mistično, mitsko, magično…

«Nalazi se na otoku usred slanog jezera čije je dno zlatno. U sredini otoka nalazi se hram posvećen Suncu. Zidovi, krovovi, fontane, alati … sve je tamo od suhog zlata.» Ovakvi nam opisi zlatnog grada daje Belalcazar bojnik pod komandom španjolskog  osvajača Francisca Pizarra a nakon njega isti takav opis dobivamo i od španjolskog povjesničara Francisca Lopeza. Grad koji su njegovi starosjedioci isto tako nazivali Manoa, prozvan je tako, El Dorado.

Opis El Dorada utemeljen je na legendama Inka koje su španjolski conquestadores prenjeli iz Amerike. Medju tim legendama nalazimo na legendu kralja božanskog porijekla,  legendu Muisca naroda (o narodu koji je nastanjivao predio današnje Bogote').  Prva legenda priča o kralju kojega su definirali kao sam sin boga sunca koji je živio u zlatnom dvorcu u koji nije mogla prodrijeti vanjska svijetlost. «Njegov je donji dio lica bilo pokriveno zlatnom maskom a mogao se pokazati podanicima samo jednom na godinu.» Dok druga legenda priča o ceremoniji ustoličenja prijestolonasljednika. «Kada je sunce došlo u svoj zenit, posut zlatnim prahom, morao je uroniti tijelo u vode rijeke Guadavita dok njegovi su podanici u istu rijeku bacali zlatan alat.»

Ove su se legende vrlo vjerojatno iskrivile prepričavanjem sve do kreiranja mita o El Doradu. Tako da se počevši od 1529 g. rodila zlatna groznica u potrazi za tim mitskim gradom, i mnoge su ekspedicije kretale u potragu za njim sve do današnjih dana.  Prije otprilike godinu dana antropolog Mario Polia identificirao je ElDorado  u Paititiu, gradu civilizacije Inka. Paititi je, kako se može pročitati u jednom antiknom dokumentu, otkriven u 16. stoljeću. Otkrili su ga misionari Isusovačkog reda i opisali ga kao grad prekriven zlatom i optočen dragim kamenjem. Ipak, nitko nikada nije doznao točnu poziciju grada.  Kaže se da je Vatikan izbrisao svaki najmanji trag o njemu da bi izbjegao opasnu «zlatnu groznicu». Današnji moderni povjesničari su zapravo skoro svi suglasni da je ElDorado izmišljen pohlepom španjolskih conquestadoresa, iako misterij koji ga okružuje ostaje još uvijek fascinantan i privlačan.

Početak Legende. Otkriće Amerike

Od svih dragocjenih stvari na svijetu, ona za kojom se uvijek najviše uzdisalo zacijelo je zlato. Stari Egipćani smatrali su ga svetim poput sunca, ratovi su se vodili zbog njega a Portugalci su zbog zlata riskirali plovidbu na kraj svijeta.  Zlato ne predstavlja samo blagostanje. Simbolički je i znak ljubavi,  vjenčani prsten je zlatan. Isto tako u lingvističkom smislu riječ zlato znači dobro. Kao recimo u izrazima: «Zlato od djeteta ili zlatna prilika». Manje od milijun tona zlata je iskopano, možda izgleda mnogo ali je puno manje u usporedbi sa dijamantima i drugim dragocjenostima koje su bile ispod zemlje.  

Veličanstvena je legenda famoznog grada zlata ElDorada, i nevjerojatna blaga koja se na njegov spomen ukažu pred očima, ušće blagodati i dobrostanja, zlata unedogled. «Zlato je kažu Zeusovo dijete. Ni hrdja ni plijesan ne izjedaju toliko koliko čovjekov um izjeda pohlepa za njim.». Tako je pisao Grčki poet Pindar. Zlato je kralj metala i posljednja mjera vrijednosti.  

Columbo je otišao toliko daleko i izjavio da «sa zlatom čovjek može zajamčiti svojoj duši ulaz u Raj.» No to nama daje zapravo uvid u ono što je bio njegov raj a baš je on bio taj čija se ekspedicija pretvorila u eksploataciju. Columbo je tragačima zlata otvorio put blaga kada je otkrio zlato u San Salvadoru na Hispanioli. Novosti poslane Ferdinandu i  Isabelli španjolskom kralju i kraljici uskoro se proširila diljem Europe i od tada je počelo presjedanje na teritorije nove zemlje pod blagoslovom Kršćanstva koje je potpuno decimiralo američku dotadašnju populaciju. Pedeset  godina je prošlo od Columbovog otkrića i izvješća o postojanju zlata u «novom svijetu». Narodi Azteca u Mexicu i Inca u Peruu'  potpali su pod vlast španjolskih conquestadoresa i njihove neiscrpne pohlepe za zlatom. Grobnice Sinu Indijanaca u visokim Andama opljačkane su a Europski tragači zlata 1539 g. osnovali su grad Bogota, na teritoriju naroda Muisca .  

No najveće nalazište zlata vjeruje se da je bilo u gradu Manoa, izgubljenom u kišnim prašumama južne Amerike. Priče i kazivanja govore o nevjerojatnom gradu gdje je sve uključujući i svakodnevni alat, tanjure i ostalo bilo od suhog zlata. Njegovi stanovnici bili su upravo Muisca narod. O njima se nije mnogo znalo osim da je sve što su posjedovali bilo napravljeno od zlata.  

I baš je tu medju narodom Muisca legenda o ElDoradu po prvi put došla do ušiju Španjolaca. Rečeno im je za ritualnu ceremoniju koja se održavala na jezeru Guatavita, malo sjevernije od novoosnovanog  grada Bogote. 

Ceremonija «Zlatnog Čoveka»

Priča ili bolje legenda o ElDoradu jedan je od najjačih mitova vezan uz «Novi svijet» . Legenda koja se po prvi puta pojavila četrdesetih godina 16.stoljeća. Sve su priče o njemu zapravo potekle iz indijanskih priča o kralju koji je bio toliko bogat se mogao prekriti zlatom tokom odredjenih ceremonija. U centru priče o ElDoradu su riječi koje su medju Indijancima imala značenje «Zlatni čovjek» a to je bio upravo taj je poglavar «El Hombre Dorado», bio je to naziv Meksičkog kralja, poglavara naroda Muisca za kojeg se govorilo da je bio prekriven zlatnim prahom. No kasnije je ElDorado zauzeo svoje mjesto kao bajkoviti grad od zlata, antikna, izgubljena metropola naroda Inka.  

Kada je narod grada Manoa izabirao novog kralja, održavala se odredjena ceremonija na vodama jezera Guatavita.  

Jezero se pokazalo mistično, mirno kao ogledalo, savršen geometrijski krug. Okruženo uniformnim neplodnim brežuljcima. Legenda je opisivala dno jezera pokriveno neizrecivim bogatstvima koja su preci starih Muisca tamo odbacili. Narodu Muisca je jezero bilo sveto. Njihov je narod vjerovao da u jezeru živi duh žene prethodnog poglavara njihova naroda, koju je tamo zatočilo zlokobno čudovište. Osobiti ritual koji se održavao na jezeru bio je dio saznanja novookrunjenog kralja. Neposredni svjedok tih dogadjaja Rodrigues Freyle, koji je priču čuo iz usta svojeg prijatelja Don Juana nećaka zadnjeg poglavara naroda Muisca opisao je to ovako: : «Ceremonija je imala biti početak ustoličenja novog vladara naroda. Prije njenog početka, budući vladar morao je provesti neko vrijeme odvojen od svijeta. Zatvoren u hramu bez žena, a zabranjeno mu je bilo jesti sol i paprenu hranu te izlaziti van danju.» «Prvo putovanje koje novi kralj mora proći, trebalo je biti putovanje preko velikog jezera Guatavita gdje će darovati i prinijeti žrtvu demonu kojega je narod štovao kao njihovog gospodara i boga. Tijekom ceremonije koja se održavala na jezeru, izradila se splav koju se uljepšavalo i dekoriralo sa najljepšim stvarima koje su imali Na nju se stavljalo četiri upaljena svijećnjaka u kojima se palilo mnogo aromatičnih trava te smole i mnoge druge parfeme. Dim incensa pokrio je svijetlo dana. Jezero je bilo široko i duboko tako da je brod sa visokim bokovima mogao ploviti kroz njega, prepun bezbrojem muškaraca i žena obučenih u perje, sa zlatnim ukrasnim tanjurima i krunama…» «Budući kralj prekriven je blatom dok mu se pušući kroz lulu zlatnom prašinom pokriva tijelo. Tada se nasljednika skine do gola i premaže ljepljivom zemljom u koju se pomiješala zlatna prašina tako da je nasljednik bio potpuno prekriven tim metalom. Postavili bi ga na splav na kojoj bi ostao nepokretan a do njegovih nogu bi se stavljalo zlato i smaragdi da ih daruje bogu. Na splav bi se sa budućim kraljem ukrcalo i četiri poglavara optočeni krunama, draguljima, ogrlicama i naušnicama od čistog zlata. I oni su kao i nasljednik bili goli i svatko je nosio svoje darove. Kako bi splav napustila obalu, počela bi muzika truba, flauta i drugih instrumenata zajedno sa pjevanjem koje bi streslo planine i doline sve dok splav ne bi došla do sredine lagune gdje bi dignuli zastavu kao znak šutnje.»  «Nasljednik bi tada predao svoj dar izbacujući u središte jezera hrpu zlata, a poglavari koji bi ga pratili učinili bi isto to za svoj račun. Tom bi ceremonijom novi vladar bio priznat kao vladar i kralj.» 

Prve potrage za ElDoradom

 Sebastiana de Benalcazara 1533. g.Francisco Pizarro španjolski osvajač krenuo je u osvajanje novog svijeta južno od Cajamarce i poslao svog časnika Sebastiana de Benalcazara da otprati nadjeno blago nazad u luku San Miguel. Benalcazar je tada čuo za nedozvoljeni upad na španjoski teritorij te je sam pokrenuo isto tako nedozvoljen pohod na grad Quito 1534 g.  Nakon uspješnog pohoda Benalcazar zaposjevši je Quito od tamo pokrenuo malu ekspediciju na područje današnje Kolumbije. Vjeruje se da je zapravo bio prisiljen napustiti Quito da izbjegne uhićenju Francisca Pizarra koji je načuo za njegovu ekspediciju. Kada je tih godina počela kružiti priča o ElDoradu i njegovim bogatstvima, Benalacazar je stao tvrditi da je ElDorado bio od početka njegov cilj, nadajući se tako da će tom tvrdnjom postaviti pravo na grad u slučaju da ga netko pronadje. Benalcazar je prešao čak natrag u španjolsku gdje je žestoko zastupao tvrdnju da se grad mora nalaziti u njegovom teritoriju. Španjolsko poglavarstvo nagradilo ga je kraljevskom potvrdom o ekskluzivi toga područja, dok se zlatni grad ElDorado pokazao ništa više od mita.  

Walter Raleigh Sir Walter Raleigh možda je najpoznatiji od svih sanjara koji je isto tako izgubio život u traganju za legendarnim ElDoradom. Raleigh je tragao uporno za zlatom ElDorada ciljajući da će kada ga nadje vratiti se u domovinu Britaniju i postati vladar.  Engleski avanturist i pisac, miljenik kraljice Elizabete I koja  mu je 1585 dodijelila viteški status, optužen je bio za izdaju sa strane Jamesa I kraljičina nasljednika. Raleigh je bio zatočen u Londonskom tornju te uskoro osudjen na smrt.  Izmedju 1584 i 1589 pokušao je osnovati koloniju u blizini Roanoke Island (današnjoj sjevernoj Karolini) koju je on tada imenovao Virginija, no tamo nije on sam nikada kročio. Već 1595 predvodio je ekspediciju u predjele današnje Guyane u Južnoj Americi, ploveći po rijeci Orinoco u srcu Španjolskog kolonijalnog carstva. Svoju ekspediciju opisao je u knjizi «The Discoverie of Guiana» izdanoj 1596 g. Priče Indijanaca i španjolski dokumenti uvjerili su ga u postojanje ElDorada, nevidjenom gradu od zlata negdje u unutrašnjosti Južne Amerike. Otkrio je zapravo nekoliko zlatnih rudnika no nitko nije podržao njegov projekt o koloniziranju toga područja. 1596 krenuo je zajedno sa Robertom Deverouxom, earlom od Essexa na neuspješan pohod na španjolski grad Cadiz. 1597 g. isto tako su zajedno krenuli na ekspediciju na Azore. Raleigh je još uvijek želio eksploatirati dobara Guyane navaljujući da je taj dio zemlje bio darovan Engleskoj sa strane njenih starosjedioca još u 1595-oj. Sa kraljevom dozvolom krenuo je na drugu ekspediciju u istom području obećavajući da će otvoriti zlatan rudnik ne vrijedjajući time španjolsko carstvo. Na putu su ga nažalost ispriječile mnoge nesreće. Groznica je Raleigha spriječila da vodi svoje ljude niz rijeku. Njegov drugi časnik Lawrence Kemys zapalio je Španjolsko uporište no nije naišao na zlato. Raleighov sin Walter umro je tokom ekspedicije. Vrativši se neobavljena posla Kralj James I osudio ga je 1618 na smrt.  Ubrzo je i Walter Raleigh pao u zaborav, no mjesto blagodati nastavilo je živjeti i preraslo u legendu o ElDoradu. Slijedeća dva stoljeća ekspedicije su se nastavile u Andama i džunglama Amazone. Nitko se nije vratio sa izvješćem o pronalasku niti jednog jedinog komada sjajnog metala.  

Legendarni El Dorado postoji. Istraživanja, dokazi i antikni dokumenti.   Možda u legendama ima i istine. Ali dali je stvarno moguće da je legendarni ElDorado, zlatni grad iz bajke zaista postojao? Prema nalazima arheologa Lima Pontifical Catholic University, jest a spominjali su ga čak i Jesuitski misionari  

Populacije Inka zvali su ga «Paititi», e ElDorado Španjolci. Mitski grad prema legendi bio je zadnje utočište Inka kada su pobjegli sa svojim dragocjenostima pred Španjolskim conquestadoresima 1532 g.  

Mario Polia, talijanski arheolog koji podučava na Lima's Pontifical Catholic University, pronašao je antikni dokument koji opisuje grad čiji su zidovi bili pokriveni zlatnim lišćem. «Paititi nije samo mit, taj je grad zaista postojao. Pronašli su ga krajem 16. stoljeća Jesuitki misionari Isusovačke udruge.» Tako je naveo Polia u zadnjem izdanju arheološkog teksta Archeo. Još jedan antikni tekst naznačuje mogućnost postojanja zlatnog grada, «Izvješće o čudu koje se dogodilo po Božjem milosrdju u kraljevstvu Paititi». Tekst je dio zbirke nazvane «Peruana Historia» (povijest Perua), a čuvan je u Romaničkom arhivu Isusovaca. U tom je tekstu naveden nevjerojatan susret svećenika Andree Lopeza sa žiteljima Paititia. Citat iz teksta kaže «.. nevjerojatno zdrav grad optočen zlatom, srebrom i dragim kamenjem.»  Prema izvješću, svećenik je izvijestio Papu o otkriću i tražio dopuštenje da posveti i evangelizira područje. Polia  vjeruje da Vatikan zapravo nikada nije odao točnu lokaciju Paititija, zlatnog grada bojeći se poplave zlata i masovne histerije vjernika.  

El Dorado je privlačio mnoge istraživače tijekom posljednjih pet stoljeća. Medju njima je poznati Britanski istraživač Sir Percy Harrison Fawcett, koji je krenuo u potragu za Paititijem 1925. Druga je nedavna ekspedicija koja je krenula 1972, Američka ekspedicija predvodjena Bob Nicholsom i 1997 ekspedicija Norveškog antropologa Lars Hafksjolda.  

Zadnji istraživač koji je krenuo u potragu za legendom je Jacek Palkiewicz, bolje poznat po otkriću pravog izvora rijeke Amazone 1996 g. Palkiewicz je prije nekoliko mjeseci otputovao u neistražene džungle rijeke «Madre de Dios» na istraživanja, odakle će krenuti na sistematsko traženje u Lipnju ove godine uz pomoć tehnologije «State of the art» Palkiewicz je nedavno izjavio za Dicovery News «Već dvije godine radim na ovom projektu. Čak sam prilično siguran da sam otkrio poziciju slapa i jezera koje prema legendi vode u Paititi. Velike su šanse da ću naći El Dorado.»  

No Polia je zapravo skeptičan prema njegovoj izjavi. A sam je izjavio da njemu to zvuči poput još jedne neutemeljene izjave. Polia je uvjeren da Paititi nije u zoni rijeke Madre de Dios, područje koje su do sada sve ekspedicije istraživale.  

Brian S.Bauer, asistent profesora na antropološkom sveučilištu Illinois, Chicago jedan od vodećih stručnjaka civilizacije Inka, isto je skeptičan prema Palkiewiczovom istraživanju  

Eldorado iz doba prije Inka u središnjem Peruu'

Dali je moguće da je ElDorado postojao prije doba Inka? Zapravo u Aprilu prošle godine nevjerojatno otkriće britanske, američke i peruvijanske arheološke ekspedicije pokazalo je da je jedan ElDorado koji se pojavljuje još prije civilizacije Inka, izmaknuo pohlepi španjolskih conquestadoresa.  Njihova je potraga donijela na svijetlo dana velike količine zlata i blaga sakrivenog u grobnicama koje su stare više od 1000 godina. Ruševine bi pripadale gradu prije civilizacije Inka u središnjem Peruu'.  Jedna od dvije grobnice, najveća je do sada otkrivena u Americi. Ovo otkriće bi moglo uvelike doprinijeti studijama o pretkolumbovskim civilizacijama. Prema britanskom časopisu «Independent», učenjaci koji su uz pomoć ultrazvučnih sondi već otkrili još dvanaest grobnica u toj zoni, uvjereni su da grad poznat medju arheolozima pod imenom Sican sakriva stotine kostura i tisuću dragocjenosti  

 Najveća grobnica formirana je od bunara dubokog više od 15 metara. U njoj je nadjeno 24 ljudskih kostura, jedan muški, najvjerojatnije princ od otprilike 25 ili 30 godina i 23 žene od 20 do 25 godina. Na kosturima većine nadjeni su tragovi nasilne smrti kao što su udarci u lubanju i slomljeni vrat što ukazuje na mogućnost da su žene žrtvovane da bi princa otpratile na drugi svijet. Takvi podaci uvelike pridonose proučavanju kultura tih naroda i njihovih običaja.  U toj istoj grobnici nadjena je prelijepa kruna od zlata i bakra, pozlaćena maska sa očima od ambre, par rukavica isto tako pozlaćenih i ogrlica od dragog kamenja u više nizova.  

 U manjoj grobnici nadjeni su kosturi jednog muškarca, dvije žene i dvoje djece, mnogo kila zlata i drugih dragocjenosti. Cijeli kompleks koji su arheolozi otkrili osim grobnica obuhvaća i jednu piramidu u jednu platformu. Vjeruje se da je sve to bilo dio glavnog grada, države od prije doba Inka koje se prostirala i obuhvaćala veći dio Čilea i Columbije..   

Legenda živi

 Sve te antikne legende, priče i predaje starosjedioca latinske Amerike, ceremonije naroda Muisca krunidbe zlatnih kraljeva i druge dale su život legendi o ElDoradu i nevjerojatnim blagodatima koje leže na dnu jezera Guatavita. Pokušaji da se jezero isuši započeli su gotovo odmah nakon što se prvi puta dočulo za njih.  

Danas okolni brežuljci nose zanimljiv usjek koje je Antonio Sepulveda, Bogotanski trgovac urezao kada je 1580 g. pokušao isušiti jezero kako bi otkrio mitsko blago. Usjek je ostao vječni spomen na taj pokušaj koji je tragično završio. Pokušaj isušivanja jezera obustavljen je kada su se izdubljeni brežuljci urušili i ubili mnoge radnike. No čak i da je zlato bilo pronadjeno, pripalo bi tada Španjolskom Kralju Philippu II.  

Mitski ElDorado uključuje zlatom posute zidove, krovove, alate i ostale dragocjenosti. Ali nikada nećemo doznati dali je taj legendarni zlatni grad zaista postojao, ili dali je stvarno bio samo san španjolskih doseljenika u potrazi za blagostanjem i srećom. Moguće je da je nekada bilo mnogo zlata u južnoj Americi i da se našavši ga novopridošlima raspalila mašta i preko priča starosjedioca počeli zamišljati grad toliko veličanstven i nevjerojatan koji je sav od suhog zlata te je kroz njihovu maštu nastao grad o kojem su mnogi sanjali i mnogi još uvijek sanjaju. Manoa, Paititi.. ili ElDorado. Koji je stvaran? Mnogi su dali život da ga pronadju, a taj će mit i dalje golicati maštu mnogih ljudi na svijetu i ostati će metafora koja nam označava potragu za boljim sutra.