DA VINCIJEV KOD LEGENDA KOJA JE UZDRMALA SVIJET… P et ravnih linija prekriženih tako da oblikuju petokraku zvijezdu. Pentagram. ...
DA VINCIJEV KOD
LEGENDA KOJA JE UZDRMALA SVIJET…
Pet ravnih linija prekriženih tako da oblikuju petokraku
zvijezdu. Pentagram. Ako ste već imali u ruci knjigu «Da Vincijev Kod» čiji je
autor Dan Brown, knjigu koja je postala svjetski bestseller u zadnjih nekoliko
mjeseci i koja je postala žarište brojnih vjerskih rasprava i otvorenih
prosvjeda katoličke crkve, prvi od mnogobrojnih simbola sa kojima ste se
susreli je pentagram. Ako se niste još susreli sa upravo spomenutom knjigom,
zacijelo niste upoznati sa legendom koju u sebi krije a ako ste već upoznati sa
«Da Vincijevim Kodom» onda zacijelo znate što ćete uskoro moći čuti. Tekst koji
ćete susresti ovdje, izveden je iz navedenog djela. Ali ne griješim ako kažem
da nije potrebno ništa više kako bi se u potpunosti razumjela jedna od najvećih
legendi koju čovječanstvo posjeduje. Nevjerojatno temeljito obradjena tema u
knjizi dala mi je poticaj da obradim ovu fascinantnu legendu. Iako je tema kako
sam već nagovijestila zaista jako osjetljiva, ako niste već držali u ruci
knjigu ili niste kojim slučajem već negdje načuli ili pročitali oko čega se sva
ta strka i zbrka zapravo digla, začudit će Vas ono što ćete uskoro čuti. No ako
mislite da se tu radi o dešifriranju nekog koda ili odgonetavanju nekog tajnog
pisma, daleko ste od istine..
Božanska proporcija
Prije prelaska na meštra
da Vincija, spomenut ćemo nešto vrlo zanimljivo što uvelike pridonaša
razumijevanju nekih pravila prirode.
Dali ste se ikada upoznali sa brojem 1.618? Ako niste upoznajte ga,
1.618 poznat je kao PHI. No nemojte ga zamjeniti sa PI. Ovaj je broj, 1.618
vrlo važan broj u umjetnosti i smatra se najljepšim brojem u svemiru. Broj PHI,
izveden je iz Fibonaccijevog niza, niza brojeva poznatog ne samo zato što je
suma susjednih znamenki jednaka idućoj znamenci u nizu, nego i zato što
kvocjenti susjednih znamenki imaju zapanjujuće svojstvo da sadrže broj
1.618! Usprkos tajanstvenom matematičkom
porijeklu, istinski komplicirani aspekt broja PHI njegova je uloga u temeljnom
graditeljskom bloku prirode. Biljke, ćivotinje pa čak i ljudska bića posjeduju
dimenzije koje sadrže te čudne egzaktnosti omjera PHI naprama 1. PHI je
sveprisutan u prirodi, što jasno premašuje bilo kakvu slučajnost, pa su tako
ljudi pretpostavljali da je PHI sigurno predodredio sam Stvoritelj svemira.
Rani znanstvenici su 1.618 predstavili kao Božansku proporciju. Spiralne latice
češera, poredak listova na stabljikama biljki, segmentacija insekata svi imaju
zapanjujuće svojstvo božanske proporcije. Izmjerite li udaljenost od ramena do
vrha prstiju a zatim to podijelite s udaljenošću od lakta do vrha prstiju, opet
ćete dobiti PHI. Još jedan primjer? Udaljenost od kuka do poda podijeljena
udaljenošću od koljena do poda. Opet PHI. Zglobovi prstiju. Prsi na nogama.
Podjela kralježnice. PHI. Svi smo mi hodajući primjer božanske proporcije. Ispod kaosa u svijetu nalazi se red. Kad su
ljudi u prošlosti otkrili PHI, bili su sigurni da su nabasali na Božji gradjevni
blok svijeta i zbog toga su počeli obožavati prirodu. Samo po sebi je jasno i
zašto. Božja ruka vidi se veoma jasno u prirodi i zato sve do danas postoje
poganske vjere koje obožavaju Majku Zemlju. Mnogo nas slavi prirodu na način na
koji su to činili i pogani, a da to čak ni ne znaju. Prvi svibnja je savršeni
primjer. Proslava dolaska proljeća, zemlja se vraća u život da bi proizvela
obilje. Čovjek se jednostavno pridržava pravila prirode a umjetnost je čovjekov
pokušaj da oponaša ljepotu Stvoriteljeve ruke.
Umjetnička djela Michelangela, Albrechta, Dürera, da Vincija i mnogih
drugih namjerno i rigorozno se pridržavaju božanskih proporcija. PHI se nalazi
u arhitektonskim dimenzijama grčkog Partenona, egipatskim piramidama, pa čak i
zgradi UN-a u New Yorku. PHI se pojavljivao u organizacijskim strukturama
Mozartovih sonata, Beethovenovoj Petoj simfoniji, kao i djelima Bartóka,
Debussyja i Schuberta. Broj PHI, koristio je čak i Stradivari kako bi izračunao
točno mjesto na koje treba staviti f-ove pri pravljenju svojih poznatih
violina.
Pentagram
Pet ravnih linija koje se medjusobno presijecaju i na taj način
oblikuju zvijezdu s pet krakova najsnažniji je prikaz koji se pojavljuje u
Brownovoj knjizi. Formalno je poznat kao pentagram. Jedan je od najstarijih
simbola na svijetu, koristio se prije više od četiri tisuće godina prije
Krista. Crtajući pentagram, crte se automatski djele na segmente prema
božanskoj proporciji. Omjer svih crta u pentagramu jednak je broju PHI, a to
ovaj simbol čini osnovnim izrazom božanske proporcije i od davnina je bila
simbol ljepote i savršenosti povezan s boginjom i svetom ženstvenošću.
Pentagram je primarno
poganski vjerski simbol. No ako ste odmah pomislili na štovanje djavla, varate
se. U današnje vrijeme izraz poganski gotovo je jednak štovanju djavla, što je
velika zabluda. Korijen riječi zapravo dolazi od latinske riječi paganus što
znači onaj koji nastanjuje selo. «Pogani» su doslovno neindoktrinirani seljaci
koji su se držali starih, ruralnih rituala štovanja prirode. Zapravo, strah
Crkve od onih koji žive u ruralnim sredinama bio je toliko jak da je iz riječi
seljak, engleski villager, izvedena riječ vilain, što znači pokvaren čovjek.
Hollywood je od
zvijezde petokrake napravio klišej u filmovima o sotonskim serijskim ubojicama
iza kojih obično na zidu ostaje nažvrljana na zidu stana nekog sotonista zajedno s drugim
navodnim demonskim znakovima. Pravo porijeklo pentagrama zapravo je prilično
pobožno. Pentagram je pretkršćanski
simbol povezan s obožavanjem prirode. U davnini ljudi su zamišljali da je
svijet podijeljen na dvije polovice, muški i žensku. Njihovi bogovi i boginje
održavali su ravnotežu moći. Jing i jang. Kada bi muškarac i žena bili u
ravnoteži, svijetom bi vladao sklad. Kad ne bi, vladao bi kaos. Pentagram
predstavlja žensku polovicu svih stvari. U konceptu povijesničara religija on
se naziva «sveta ženstvenost». U svojoj najspecifičnijoj interpretaciji,
pentagram simbolizira Veneru – boginju ženske spolne ljubavi i ljepote. Rana religija temelji se na božanskom poretku
prirode. Boginja Venera i planet Venera bili su jedno te isto. Boginja je imala
svoje mjesto na noćnom nebu i zvali su je mnogim imenima Venera, Istočna
zvijezda, Ištar, Astarte, a sva ta imena bila su snažno povezana s konceptima
prirode i majke zemlje. Grafičko porijeklo pentagrama i njegove veze s Venerom,
možda je i njegovo najzanimljivije svojstvo. Poznato je da planet Venera iza
sebe svakih osam godina za pomrčine neba ostavlja savršeni obris pentagrama. U
davnini je ljude taj fenomen toliko iznenadio da su Venera i njezin pentagram
postali simboli savršenstva, ljepote i cikličkih kvaliteta spolne ljubavi. U čast
Venerine magije, Grci su se poslužili njenim osmogodišnjim ciklusom kao modelom
za održavanje Olimpijskih igara. U današnje vrijeme malo ljudi zna da četverogodišnji
raspored suvremenih Olimpijskih igara još uvijek slijedi Venerine polu-cikluse.
Još manje ljudi zna da je zvijezda petokraka zamalo postala službeni pečat
Olimpijskih igara ali da ju je u zadnji tren zamijenilo pet medjusobno
povezanih krugova kako bi se bolje odrazio duh zajednišva i sklada olimpijskih
igara.
Simboli su vrlo otporni na promjene, ali pentagram je
promijenila rimokatolička crkva. Kao dio vatikanske kampanje da izbrišu
poganske vjere i preobrate mase u kršćanstvo, Crkva je lansirala lažnu kampanju
protiv poganskih bogova i boginja preinačući njihove božanske simbole u simbole
zla. To je vrlo česta pojava u razdobljima previranja. Novonastala sila
preuzima postojeće simbole i degradira ih, pokušavajući izbrisati njihovo značenje.
U borbi izmedju poganskih i kršćanskih simbola, poganski su izgubili
bitku. Posejdonove osti postale su
vražje žezlo, šiljasta kapa koja je predstavljala mudrost postala je simbol
vještica, a Venerin pentagram djavolji znak. Kako bi bilo još bolje vojska
Sjedinjenih Američkih Država takodjer je iskvarila pentagram. On je sada
najistaknutiji američki simbol rata. Crta ga se na mlažnjacima i nailazimo ih
na ramenima generala. Toliko o boginji
ljubavi i ljepote.
Govorilo se kako je
Leonardo da Vinci bio sklon tamnim umjetnostima. Da Vinci je oduvijek bio neobična
tema za povjesničare, pogotovo u kršćanskoj tradiciji. Usprkos geniju tog
vizionara, razmetao se svojom seksualnošću i štovao božanski poredak prirode, a
to oboje ga je držalo u trajnom stanju grijeha protiv Boga. Štoviše,
umjetnikove sablasne ekscentričnosti projicirale su odredjenu, svima dobro
poznatu demonsku auru: ekshumirao je leševe kako bi proučavao anatomiju
ljudskog tijela, vodio tajne dnevnike nečitkim obrnutim rukopisom, vjerovalo se
da posjeduje alkemičarsku moć pretvaranja olova u zlato, pa čak i da je stvorio
eliksir kojim je odgodio smrt, a njegovi izumi uključivali su i strašna oružja
za ratovanje i sprave za mučenje koje se nikad ranije nisu mogle
zamisliti. Leonardov nevjerojatno
veliki doprinos izuzetnoj kršćanskoj umjetnosti samo je produbio njegovu
reputaciju da je duhovni dvoličnjak. Prihvaćao je na stotine unosnih naloga
koje mu je dao Vatikan. Kršćanske teme nije slikao kao izraz vlastitih
uvjerenja, nego kao izvor zarade, način na koji si je osiguravao rasipni stil
življenja. Na nesreću Da Vinci je bio šaljivdžija koji se često zabavljao
potiho grickajući ruku koja ga je hranila. U mnogo kršćanskih slika ubacio je
skriveni simbolizam koji je bio sve samo ne kršćanski i time isticao vlastita
uvjerenja i suptilno trljao nos Crkvi. No što da se o njemu mililo Da Vinci
nikad stvarno nije prakticirao tamnu umjetnost. Bio je izuzetno duhovan čovjek,
iako je bio u trajnom sukobu s Crkvom.
Vitruvijev čovjek
Jedna od najslavnijih skica Leonarda da Vincija blijedožuti
je pergament na kojem se nalazi slavni goli muškarac – Vitruvijev čovjek,
nazvan po Marcusu Vitruviusu, ingenioznom rimskom arhitektu koji je veličao
božansku proporciju u svom tekstu De Architectura. Smatran anatomski najtočnijim
crtežom svog vremena, nitko bolje od da Vincija nije razumio božansku strukturu
ljudskog tijela. Kako bi izmjerio točne proporcije strukture ljudskih kostiju,
da Vinci je iskopavao tijela. Prvi je dokazao da je ljudsko tijelo doslovno
sastavljeno od gradjevnih blokova čiji proporcionalni omjeri uvijek iznose
PHI. Da Vincijev Vitruvijev čovijek
postao je suvremena kulturna ikona pojavljujući se na plakatima, podlošcima za
miševe i majicama u cijelom svijetu. Proslavljena skica sastojala se od
savršenog kruga u kojem se nalazio ucrtan goli muškarac, raširenih ruku i nogu.
Krug je bio ključni element cijele kompozicije. Ženski simbol zaštite, krug oko
tijela gola muškarca završavao je poruku koju je da Vinci namjeravao poslati –
o skladu izmedju muškarca i žene.
Mona Lisa
Druga veoma zagonetna
Leonardova tvorevina, slavna je Mona Lisa. Možete li zamisliti koju tajnu ona
krije iza sebe? Mona Lisa velika je samo 78 puta 53 centimetara. Visi na
sjeverozapadnom zidu Salle des Etats u Pariškom muzeju Louvre. Naslikana na
jablanovoj dasci, njezin eterični, maglom ispunjeni ugodjaj pripisivao se da
Vincijevom umijeću sfumato tehnike u kojoj forme izgledaju kao da nestaju jedna
u drugoj. Status najpoznatijeg umjetničkog
djela na svijetu Mona Lise, nije imao nikakve veze s njezinim zagonetnim
osmjehom. Niti je imao veze s tajanstvenim interpretacijama koje su joj
pripisivali brojni povjesničari umjetnosti i obožavatelji teorija zavjere.
Jednostavno, Mona Lisa je bila poznata jer je Leonardo da Vinci sam tvrdio da
je ona njegovo najbolje postignuće. Nosio ju je sa sobom kad god bi putovao i
kad bi ga netko pitao zašto, odgovarao bi da mu je teško rastati se od
najuzvišenijeg izražaja ženske ljepote. No ipak, mnogo povjesničara umjetnosti
sumnjalo je kako Leonardova naklonost Mona Lisi nema nikakve veze s njezinim
umjetničkim majstorstvom. Slika je najobičniji portret napravljen sfumato
tehnikom. Mnogi su tvrdili da je da Vincijevo obožavanje tog djela proizlazilo
iz nečeg puno dubljeg. Mona Lisa je u biti, bila jedna od najdokumentiranijih
privatnih šala. Kolaž dvosmislenosti i razigranih aluzija, a opet, nevjerojatno
je da većina njezin osmjeh još uvijek smatra nekom velikom tajnom. Mnogi će vjerojatno primijetiti kako je
pozadina slike nejednaka. Da Vinci je crtu obzora nacrtao na lijevoj strani
primjetno niže nego na desnoj. No on nije bio sklon greškama. To je u stvari
bio njegov mali trik. Spuštajući crtu obzora s lijeve strane, da Vinci je
napravio Mona Lisu puno veću s lijeve nego s desne strane. To je njegova mala
privatna šala. Povijesno gledajući, konceptima muškog i ženskog pripisane su
odredjene strane – lijeva je ženska, a desna muška. Budući da je da Vinci bio
veliki obožavatelj ženskih principa, napravio je Mona Lisu ljepšu s lijeve nego
s desne strane. On se zapravo zalagao za sklad, ravnotežu muškog i ženskog.
Vjerovao je da ljudska duša ne može doživjeti prosvjetljenje ako nema i muške i
ženske elemente. Medjutim što god da je
da Vinci htio postići, njegova Mona Lisa nije ni muško ni žensko. Ona nosi
suptilnu poruku dvospolnosti. Ona je stapanje jednog i drugog. Osim toga da
Vinci je ostavio veliku naznaku da je slika spoj muškog i ženskog. Egipatski bog muške plodnosti zove se Amon, a
Amonova družica i egipatska boginja plodnosti zove se Izida čiji je drevni
slikovni znak bio L'ISA. Iz stapanja njihovih imena dobiva se AMON L'ISA. Osim
što joj je lice dvospolno, i ime joj je anagram božanskog sjedinjenja muškog i
ženskog. I to je to, da Vincijeva mala tajna i razlog zašto se Mona Lisa tako
smješka.
Sionski Priorij
Sveti Gral
Uvriježeno je mišljenje i svima dobro poznato da je Sveti
gral kalež. Kalež iz kojega je Isus pio na Posljednjoj večeri i u koji je Josip
iz Arimateje kasnije uhvatio njegovu krv kada su ga razapinjali te je s njim
prešao u Francusku i od tamo u Veliku Britaniju gdje mu se gubi trag. Upravo Sionski priorij, čuva tajnu Svetog
grala. No mnogima će druga strana priče biti posve nepoznata, a upravo je druga
strana razlog velikom strahu Crkve od njegovog otkrivanja. Sveti gral uopće
nije kalež. Legenda o gralu – kaležu, domišljato je smišljena alegorija. Kalež je
metafora nečeg drugog, nečeg puno moćnijeg od obične izgubljene posude. Sveti
gral je najtraženije blago u povjesti čovječanstva. Od njega su potekle
legende, ratovi, potrage koje su trajale cijeli život. Ima li smisla da se radi
samo o kaležu? Da je zaista tako, ne bi li onda i ostale relikvije trebale
proizvesti slično ili još veće zanimanje? Kruna od trnja, Pravi križ na kojem
je Isus razapet, Titulus? Longimusovo koplje? No nisu. Tokom povijesti, Sveti
je gral bio najposebniji. No zašto je tako?
Zapravo mnoge knjige su o tome i napisane, no zašto onda ova teorija
nije poznatija? Zato što se nijedna od tih knjiga ne može mjeriti i natjecati
sa stoljećima utemeljene povijesti, pogotovo kad tu povijest podupire najveći
bestseller svih vremena. A ne govorim o Harry Potteru već o Bibliji.
Sveti gral – druga slika novog zavjeta
Sve što treba znati o Bibliji, sažeo je veliki kanonski
doktor Martyn Percy u jednoj rečenici. «Biblija nije stigla faksom iz raja».
Biblija je ljudski proizvod, ne Božju. Biblija nije pala s neba. Napisao ju je čovjek
kao povijesni zapis nemirnih vremena i razvila se kroz nebrojene prijevode,
dodatke i revizije. U povijesti nikada nije postojala definitivna verzija
Biblije. Isus Krist bio je povijesna ličnost
s nevjerojatnim utjecajem, možda najzagonetniji vodja na svijetu koji je bio
sposoban nadahnuti ljude. Kao najavljeni Mesija, Isus je imao moć od kraljeva,
inspirirao milijune ljudi i bio osnivač novih filozofija. Kao potomak kralja
Salomona i kralja Davida, Isus je imao zakonito pravo na židovsko prijestolje.
Naravno njegov život bilježilo je na tisuće njegovih sljedbenika u cijeloj
zemlji. Prilikom sastavljanja Novog
zavjeta razmatralo se više od osamdeset evandjelja, a opet samo je relativno
nekoliko izabrano da udje u njega – Matej, Marko, Luka, Ivan bili su medju tih
nekoliko. Upravo tu fundamentalnu ironiju kršćanstva Bibliju, onakvu kakvu je
danas poznajemo, kolacionirao je rimski car Konstantin veliki, koji je bio
poganin. U Konstantinovo vrijeme,
službena rimska religija bila je obožavanje sunca – kult Sol Invictus ili
Nepobjedivog sunca. Na nesreću, Rim su u to vrijeme obuhvaćali sve veći vjerski
nemiri. Tri stoljeća nakon Kristovog raspeća, Kristovi sljedbenici množili su
se nevjerojatnom brzinom. Kršćani i pogani počeli su se sukobljavati i taj
sukob se toliko raširio da je prijetio raskoliti Rim na dva dijela. Konstantin
je odlučio da se nešto mora učiniti po tom pitanju. Godine 325. poslije Krista,
odlučio je ujediniti Rim pod jednom zajedničkom religijom. Kršćanstvo. No zašto
bi car poganin izabrao Kršćanstvo za službenu vjeru? Jednostavno, Konstantin je bio odličan
poslovni čovjek. Vidio je da je kršćanstvo u usponu i jednostavno se kladio na
konja koji je ionako već pobjedjivao. Stapanjem poganskih znakova, datuma i
rituala u kršćansku tradiciju koja se sve više širila, stvorio je jednu vrstu
hibridne vjere koja je bila prihvatljiva objema stranama. Tragovi poganske religije u kršćanskoj
simbolici ne mogu se poreći. U kršćanstvu ništa nije originalno. Pretkršćanski bog
Mitra – zvan Sin Božji ili Svjetlo dana – rodjen je 25.prosinca. A inače je 25.
prosinca i datum rodjenja mnogih drugih bogova kao što su recimo Oziris, Adonis
i Dioniz. Novorodjenom je Krišni kao dar doneseno zlato, tamjan i mirta. Čak je
i kršćanski sveti dan u tjednu izveden od poganskog. Izvorno su kršćani slavili
židovski Sabbath ili subotu, ali Konstantin je to promijenio tako da se taj dan
pokapa s poganskim štovanjem dana sunca, nedjeljom. A sve je to u vezi sa
pravom prirodom Svetog grala. Tijekom
stapanja vjera, Konstantin je morao ojačati tu novu kršćansku tradiciju i
održao je slavno okupljanje pod nazivom Prvi opći koncil kršćanske crkve u
Niceji. Na tom skupu raspravljalo se i odlučivalo o puno aspekata kršćanstva,
datumu Uskrsa, ulozi biskupa, provodjenju sakramenata i, naravno Isusovom
božanstvu. Do tog trenutka u povijesti
na Isusa su njegovi sljedbenici gledali kao na smrtnog proroka… velikog i moćnog
čovjeka, ali ipak čovjeka. Smrtnika. Isusovo uspostavljanje na «Sina Božjega»
službeno je predložio i izglasao Koncil. Utvrdjivanje Isusova božanstva bilo je
presudno za daljnje ujedinjenje Rimskog carstva i novi temelj političke moći
Vatikana. Službenim utemeljenjem Isusa kao Sina Božjeg, Konstantin je Isusa
pretvorio u božanstvo koje je postojalo izvan okvira ljudskog svijeta, biće čija
se moć nije mogla osporiti. To ne samo da je spriječilo daljnja osporavanja kršćanstva
od strane pogana, nego su se po novom Kristovi sljedbenici mogli iskupiti
jedino putem Rimske katoličke crkve. Sve
se zapravo svodilo na to tko će imati moć. Veliki broj znanstvenika tvrdi da je
rana Crkva doslovno ukrala Isusa od njegovih izvornih sljedbenika otimajući
njegovu ljudsku poruku, obavijajući je neprobojnim plaštem božanstva i koristeći
je kako bi proširila svoju moć. Nitko
naravno ne tvrdi da je Krist varalica ili poriče da je hodao zemljom i nadahnuo
milijune da vode bolje živote. Samo da je njegova važnost i njegov utjecaj
iskorišten kako bi se oblikovalo lice kršćanstva onakvog kakvog ga danas
poznajemo. Medjutim, trik je u tome što
je car Konstantin uzdigao Isusa gotovo četiri stoljeća nakon njegove smrti, do
tada je već postojalo na tisuće spisa koji su kronološki bilježili njegov život
kao smrtnika. Trebalo je mnogo hrabrosti kako bi se povukao veliki potez i
prepravile se povijesne knjige pisane sve do tada. Konstantin je naručio
sastavljanje nove Biblije u kojoj su bila ispuštena ona evandjelja koja su
govorila o Kristovim ljudskim obilježjima i uljepšao ona u kojima je
predstavljen kao božanska osoba. Sa ostala evandjelja zabranjena su, sakupljena
i kasnije spaljena. A evo i jedne
zanimljivosti. Svi oni koji su se odlučili za zabranjena evandjelja, proglašeni
hereticima. Riječ heretik javlja se od tog trenutka u povijesti. Latinska riječ
haereticus znači «izbor». Oni koji su izabrali izvornu Kristovu povijest bili
su prvi heretici na svijetu. Tu dolazimo pomalo i do srži priče o Svetome
gralu. Neka su evandjelja koja je Konstantin pokušao izbrisati nekako
preživjela. U dvadesetom stoljeću pronadjenim su stari hebrejski rukopisi. Osim
što ti rukopisi govore istinu o gralu, oni govore i o djelovanju Krista kao čovjeka.
Naravno, Vatikan je pokušao spriječiti objavljivanje tih spisa. A zašto? Jer se
iz njih vide jasna povijesna neslaganja koja jasno potvrdjuju da su suvremenu
Bibliju uredili i sastavili ljudi sa odredjenim političkim ciljem a to je da
promoviraju božanstvo Isusa Krista i njegov utjecaj koriste kako bi pojačali
vlastitu moć.
Prava priroda Setog grala
Želja suvremene
Crkve da se spriječi objavljivanje tih spisa proizlazi iz iskrenog uvjerenja
koje su sami utemeljili, a to je da je Krist uistinu bog. Vatikan uistinu
vjeruje kako su ti spisi ništa drugo do lažno svjedočenje. To se ne može poreći.
Toga je više nego itko bio svjestan upravo Leonardo da Vinci. Leonardovi osjećaji
vezani uz Bibliju odnose se izravno na Sveti gral. Zapravo, da Vinci je i
nacrtao pravi gral. Kao što je već poznato, on je vlastita uvjerenja unio u
slike koje je Kršćanska crkva naručila od njega. U mnogo kršćanskih slika
ubacio je skriveni simbolizam koji je bio sve samo ne kršćanski. Upravo je time
isticao vlastita uvjerenja. Jedna od najzanimljivijih slika koje je ikada
napravio, freska je Posljednje večere. Čudno
je, uzimajući u obzir da i Biblija i standardna legenda o gralu slave ovaj
trenutak kao definitivni dolazak Svetog grala, čudno je što je da Vinci umjesto
jednog Kristovog kaleža, naslikao svakome od trinaest prisutnih po jednu čašu.
Većina stručnjaka ili ne vidi ili jednostavno odluči zanemariti anomalije koje
je da Vinci napravio na ovoj slici. Ova je freska ipak ključ tajne svetog
grala. Ova freska nam govori što je, zapravo bolje reći tko je… Sveti
graal.
Alegorija Svetog Kaleža
Igra riječi, kalež
dolazi izvorno iz poganskih simbola za muško i žensko, dok muški znak trokut
vrhom okrenut prema gore, nalikuje oštrici, ženski znak isto tako trokut,
okrenut prema dolje nalikuje na šalici, posudi, ali što je najvažnije nalikuje
obliku ženske maternice. Taj znak sugerira ženstvenost i plodnost. Legenda nam
govori da je Sveti gral kalež, šalica. No opis grala kao kaleža nije ništa
drugo do alegorija kako bi se zaštitila istinska priroda Svetog grala. Gral je doslovno drevni simbol ženstvenosti,
a Sveti gral predstavlja svetu ženstvenost
boginju koja se, naravno, do danas izgubila, budući da ju je Crkva
doslovno izbrisala. Moć žene i njezina sposobnost da stvori život nekoć su bile
vrlo svete, ali predstavljale su opasnost usponu pretežno muške crkve, pa je
tako sveta ženstvenost demonizirana i proglašena zlom. Muškarac je a ne Bog,
stvorio koncept 'izvornog grijeha' gdje Eva zagrize jabuku i prouzrokuje pad
ljudske rase. Žena, nekoć sveta davateljica života, proglašena je
neprijateljem. Taj je koncept žene kao
donositeljice života bio je temelj drevnih religija. Rodjenje je bilo mistično
i moćno. Na žalost, kršćanski filozofi odlučili su zatajiti žensku snagu
stvaranja zanemarujući biološku istinu i stvarajući muškarca Stvoriteljem. U
Knjizi postanka govori se da je Eva nastala od Adamova rebra. Žena je postala
izdanak muškarca. I to grešni. Knjiga postanka je početak kraja kulta
boginje. Gral je, znak za izgubljenu
boginju. Kad se pojavilo kršćanstvo, stare poganske religije nisu se lako
ugasile. Legende o viteškim traganjima za izgubljenim gralom, zapravo su priče
o zabranjenim traganjima za izgubljenom svetom ženstvenošću.
Izgubljeni kult boginje
Nitko ne može
zanijekati puno dobroga što je suvremena Crkva činila u današnjem problematičnom
svijetu, a opet prošlost iste te Crkve podmukla je i nasilna. Brutalni
križarski ratovi vodjeni zbog reduciranja poganskih vjera i vjera koje su se
temeljile na obožavanju boginja, trajali su tri stoljeća i pribjegavali
metodama koje su bile koliko i nadahnute, toliko i stravične. Katolička inkvizicija objavila je knjigu koja
se slobodno može nazvati najkrvoločnijom u povijesti čovječanstva. Malleus
maleficarum ili Vještičji bat. Ta je knjiga indoktrinirala svijet «opasnostima
od slobodnih žena» i upućivala svećenstvo kako da ih pronadje, muči i uništi.
Te navodne vještice, bile su znanstvenice, svećenice, Ciganke, gatare,
obožavateljice prirode, travarke i sve one koje su na bilo koji način bile
povezane s prirodom. Babice su takodjer ubijali zbog njihove heretičke prakse
korištenja medicinskog znanja kako bi olakšale bol rodiljama. Patnja koju je
Crkva zastupala, bila je pravedna Božja kazna što je Eva otkinula jabuku s
drveta znanja. Tijekom tristo godina lova na vještice, Crkva je spalila na lomači
nevjerojatnih pet milijuna žena. Propaganda i krvoproliće su upalili. Žene koje su nekoć slavili kao bitnu polovicu
duhovnog prosvjetljenja, izgnane su iz hramova svjetskih religija. Nekoć sveti čin
«Hieros Gamos», prirodno seksualno sjedinjenje muškarca i žene koje je stvaralo
duhovnu cjelinu, preinačili su u čin vrijedan prijezira. Sveti ljudi kojima je
nekoć seksualno sjedinjenja bilo iskustvo kojim se približavalo bogu, sada su
se bojali svojih spolnih nagona kao vražjeg djela, suradnje s njegovom
najomiljenijom saveznicom … ženom. Dani
boginja došli su kraju. Majka zemlja postala je svijet muškaraca. Muški ego
potrošio je dva tisućljeća trčeći naokolo bez nadzora svoje ženske
partnerice. Sionski priorij bio je
uvjeren da je upravo to brisanje svete ženstvenosti u suvremenom životu
uzrokovalo život bez ravnoteže. Nestabilna situacija označena ratovima
nabijenim testosteronom, pretek ženomrzačkih društava i sve veće nepoštovanje
prema Majci zemlji.
Posljednja večera
Vračajući se na
famoznu da Vincijevu fresku posljednje večere, doći ćemo do srži legende. Crkva
je podčinila žene, istjerala Boginju i zabranila pogansko štovanje svete
ženstvenosti. Kada smo rekli da pravo pitanje koje valja postaviti vezano za
Sveti gral nije što je nego tko je, gledajući pažljivo u fresku dobit ćemo
odgovor da je Sveti gral osoba, i to ne bilo koja osoba već žena, koja je u
sebi nosila tako moćnu tajnu da bi, kad bi je otkrila, uništila sam temelj kršćanstva. Upravo je nju da Vinci naslikao kako na
posljednjoj večeri sjedi na počasnom mjestu, Isusu s desna. Posljednja večera
trebala bi prikazivati trinaest muškaraca. Duga crvena kosa, delikatno
prekrižene ruke, nagovještaj grudi. Bez sumnje… žena. A to nije nikakva greška
u slici, da Vinci je bio vrlo vješt u slikanju razlika izmedju spolova.
Unaprijed stvorena predodžba koju imamo o toj slici toliko je snažna da naš
mozak blokira neslaganja i zanemari što oči vide. A još je jedna mogućnost
zašto se žensko naličje nikada nije primjećivalo. Veliki broj fotografija u
knjigama o umjetnosti snimljen je 1954 kad su pojedinosti još uvijek bile
skrivene ispod slojeva prljavštine i nekoliko restauracijskih prepravaka koje
je napravio neki nespretnjaković u osamnaestom stoljeću. Sad kad je konačno očišćena
i svi su ti slojevi skinuti, tako da možemo vidjeti da Vincijev original koji
bez sumnje prikazuje ženu. Ta je žena, nitko drugi nego Marija Magdalena.
Tajna Marije Magdalene
Nesretna zabluda o Mariji Magdaleni je mišljenje da je bila
bludnica. No to je nasljedje pokvarene kampanje koju je lansirala rana Crkva.
Crkva je htjela zaprljati ime Marije Magdalene kako bi prikrili njezinu opasnu
tajnu, ulogu Svetog grala. Rana je crkva uistinu uvjerila svijet da je smrtni
prorok Isus bio božansko biće. Prema tome, sva evandjelja koja su opisivala
zemaljske značajke njegova života ispuštena su iz Biblije. Na nesreću za rane
urednike, jedna posebno zabrinjavajuća zemaljska tema neprestano se
pojavljivala u evandjeljima. Marija Magdalena. Ili točnije, njezin brak s
Isusom Kristom. Da Vinci je bio toga
više nego svjestan. A postoje i povijesni zapisi o tome. Posljednja večera
gotovo na sav glas izvikuje da su Isus i Marija bili par. Njihova je odjeća kao
odraz u ogledalu i povezani su u kuku naginjući se jedno od drugoga kao da
stvaraju jasno odredjeni negativni prostor izmedju sebe. Zapravo Isus kao oženjeni čovjek ima više
smisla od standardnog biblijskog pogleda da je bio neženja upravo zato što je
bio Židov. Pravila ponašanja u to su
vrijeme doslovno zabranjivala Židovima da budu nevjenčani. Prema židovskom običaju,
celibat je bio osudjivan i svaki Židov je imao obavezu pronaći odgovarajuću
ženu svome sinu. U starim hebrejskim
spisima pronadjenim kod Mrtvog mora, navode se mnoge intrigantne svari. Iz njih
se jasno vidi kako je Isus u trenutku naslućivanja da će biti uhvaćen i
razapet, zadao upute svojoj družici Mariji Magdaleni kako da nastavi voditi
Njegovu Crkvu nakon što Njega više ne bude. To je medju njegovim učenicima
izazvalo mnogo ljubomore. Pogotovo je Petar izrazio svoje nezadovoljstvo što je
drugi po redu i to iza žene. Prema ovim nepromjenjenim evandjeljima, Isus nije
dao Petru upute prema kojima je trebao utemeljiti kršćansku crkvu, nego Mariji
Magdaleni. Kršćansku je crkvu trebala voditi žena. No kako sve to čini Mariju Magdalenu Svetim
gralom? Malo ljudi naime zna, da je Marija Magdalena osim što je bila Kristova
desna ruka, već bila moćna žena. Marija je bila iz Benjaminova plemena, imala
je kraljevske krvi. Marija je proglašena bludnicom da bi se izbrisali dokazi
njezinih snažnih veza s obitelji kojoj je pripadala. No nije Crkvu toliko brinulo što je Magdalena
imala kraljevske krvi, kojiko što se družila s Kristom koji je takodjer imao
kraljevske krvi. Evandjelje po Mateju govori da je Isus bio iz Davidova
plemena. Potomak kralja Salomona – kralja Židova. Ženidbom sa snažnom kućom
Benjaminovom, Isus bi spojio dvije kraljevske krvne linije i stvorio snažan
politički savez koji bi mogao zakonski zatražiti prijestolje i povratiti liniju
kraljeva kao u vrijeme Salomona. Legenda o svetom gralu jest legenda o
kraljevskoj krvi. Kad se govori o kaležu u kojem je bila krv Kristova, govori
se o Mariji Magdaleni koja je u svojoj utrobi nosila Isusovu kraljevsku krvnu
liniju.
Najveća tajna u povijesti čovječanstva
Sveti gral, Marija Magdalena… Ne samo da je Isus bio
oženjen, nego je bio i otac. Upravo Marija Magdalena bila je ta Sveta posuda.
Bila je kalež koji je nosio u sebi kraljevsku krvnu liniju Isusa Krista. No
kako je moguće da je tako velika tajna ostala skrivena sve do današnjih dana?
Naravno da nije, za tajnu se znalo. Ona je izvor najdugotrajnije legende svih
vremena, legende o Svetom gralu. Magdaleninu su priču na sav glas izvikivali
stoljećima u svim vrstama metafora i na svim jezicima. U spisima Svetog grala
pronadjenim ispod Salomonova hrama nalaze se upravo ti dokazi da su Isus i
Magdalena bili kraljevske krvi. Leonardo
ipak nije jedini koji je pokušavao reći istinu o Svetom gralu. Kraljevsku krvnu
liniju Isusa Krista iscrpno je zapisalo mnogo povjesničara. Osamdesetih godina
izdana je i dosta poznata knjiga «Sveta krv, sveti gral» u kojoj se otvoreno
iznosi nekoliko nedvosmislenih tvrdnji, ali osnovna ideja stoji i zaslužna je
što je napokon uvedena ideja o Kristovoj krvnoj liniji u popularnu
literatiru. Naravno reakcija Crkve na
knjigu bila je osobito burna. Ali to se moglo i očekivati. Ipak je to bila
tajna koju je Vatikan pokušao zakopati u četvrtom stoljeću. Križarski ratovi su
se djelomično vodili oko toga. Prikupljanja i uništavanja podataka. Prijetnja
koju je Marija Magdalena predstavljala muškarcima koji su vodili ranu Crkvu
mogla ih je uništiti. Ne samo da je Magdalena bila žena kojoj je Isus ostavio
zadatak da osnuje Crkvu, nego je bila i fizički dokaz da je novoobzanjeno
božanstvo poteklo iz linije smrtnika. Crkva je da bi se zaštitila, ovjekovječila
Magdalenu kao kurvu i sakrila dokaze Kristova braka s njom onemogućujući na taj
način bilo kakve moguće tvrdnje da je Isus imao potomka i da je bio
smrtnik. To je bila dovoljno snažna
motivacija Crkvi da provodi takvu obmanu. Ne bi inače mogla preživjeti da
javnost sazna da je Isus imao potomka. Isusovo dijete potkopalo bi presudno
stajalište da je Krist božanstvo, a samim tim i stajalište da kršćanska crkva,
koja je samu sebe postavila za jedinog posrednika Božjeg na zemlji, doista može
dovesti čovječanstvo u nebo i uvesti ga u kraljevstvo nebesko.
Leonardo da Vinci bio je genije a njegova uvjerenja duboko
su usadjena u svaku njegovu sliku. Iako se na prvi pogled to ne bi reklo, bio
je kontroverzni umjetnik i njegov je život bio obavijen zaista mnogim tajnama.
Kakva li se istina krije iza njegova života i jesu li njegova djela zaista
izraz nezadovoljstva kršćanskom Crkvom? Sva je prilika da simbologija njegovih
djela ukazuje da je zaista velika tajna sakrivena izmedju redova ispisanih u
Bibliji. Poznato je da povijest uvijek pišu pobjednici. Kad dodje do sukoba dviju
kultura, gubitnik biva izbrisan, a pobjednik piše povijesne knjige – knjige
koje veličaju njegov cilj, a blate pobijedjenog neprijatelja. Napoleon je
rekao: 'Što je povijest nego priča oko koje su se složile obje strane?'. No
povijest je uvijek jednostrana. Dali je istinita druga strana medalje? I dali
zaista postoje spisi koji govore drugu priču o Isusu Kristu i Mariji Magdaleni?
Nije zapravo bitno. Ona strana priče u koju želiš vjerovati, postaje stvar
vjere i osobnog istraživanja. Kaže se
da je mjesto na kojem su pronadjeni spisi Svetog grala ujedno i grobnica u
kojoj se nalazi tijelo Marije Magdalene. Ta grobnica i spisi pričaju priču o
njezinom životu. U samoj svojoj biti, potraga za Svetim gralom uvijek je bila
potraga za Marijom Magdalenom, Kraljicom kojoj je nanesena nepravda i koja je
zakopana zajedno s dokazom da ima zakonito pravo na moć. Sionski priorij
osnovan je kako bi čuvao njenu tajnu, a kasnije i kako bi pronašli i štitili
njen grob i spise koji potvrdjuju njenu priču. A osim toga ima i zadaću da
štiti potomstvo je bilo u neprestanoj opasnosti od Crkve koja se bojala da ako
se linija nastavi tajna Isusa i Magdalene bi mogla izaći na vidjelo i osporiti
katoličku doktrinu. Za sveti gral su svi
čuli. Ali u pročišćenoj verziji njegove legende, mnogo dijelova fali i nejasno
su spojeni. Da Vincijev kod izvanredno je djelo koje je zaista uvelo u
popularnu literaturu izbjegavanu temu, a sada možete i sami uvidjeti zašto je
ovo djelo diglo toliku prašinu i uzbunila cijelu Crkvu. Moglo bi se do sutra
pričati o tome, ali ne može se osporiti da je fascinantna i sama pomisao na
upravo otkrivenu legendu koja je već
tisuću godina bila jedna od najčuvenijih tajni svih vremena.
COMMENTS