Ezoterija - Ukleti Dijamant, uznemirujući kipić, faraonovo prokletstvo i prokletstvo Lokruma E zoterija, je kao vrlo zlosretn...
Ezoterija - Ukleti
Dijamant, uznemirujući kipić, faraonovo prokletstvo i prokletstvo Lokruma
Ezoterija, je kao vrlo zlosretna vještina nikla na dalekom
istoku i kazuje se da je upravo istočnjačka ezoterija najjača. U toj mističnoj
riječi nailazimo zapravo na vrlo jednostavan pojam, prokletstvo. Vještaci,
šamani, čarobnjaci pa čak i svećenici koristili su se a možda još uvijek
koriste tu vještinu. No nije uvijek rečeno da je dragocjeni ali opasni predmet
začaran ljudskom rukom. A to je i ono što najviše začudjuje. Neka od
najpoznatijih prokletstva nevjerojatna su jer su predmeti od prvog trenutka
svom vlasniku donosili nesreću i jad. Koja je tajna čuvenih poznatih prokletih
stvari ili mjesta i jeste li znali za sve to, otkrijte zajedno s nama…
Poput zvijezde koja zrači ledeno-plavu vatru, blistao je na čelu
indijskog kumira u hramu, sve dok ga nije bezbožno izvadio lopovski hinduistički
svećenik čija je kazna za ovo svetogrdje bila spora i bolna smrt. Tako prema
legendi počinje mračna povijest jednog od najpoznatijih ukletih dragulja na
svijetu. Poznat je pod imenom Hopeov dijamant. Ali zašto se smatrao ukletim?
Zašto su njegovi vlasnici mislili da je prelijepi tamnoplavi dragulj
zlokoban?
Isto tako mnogi su zacijelo čuli za još jedan tajanstveni
dragocjeni predmet koji je pokazao slične sposobnosti ugrožavanja vlasnikova
života. Jednaku tajanstvenu moć imao je Budin kip isklesan iz zelenog žada.
Kako i zašto? Što je taj predmet činilo toliko opasnim?
U sjenci mnogo čuvenijih prokletstva, upravo kao što su
«prokletstvo dijamanta Hope», «Budinog kipa» i «prokletstva faraona
Tutankhamona» danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava
u gradovima Sredozemlja. Dali ste za nju znali? Ona je vezana za jedan od
najljepših hrvatskih otoka – Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama
Dubrovnika.
Hopeov Dijamant
Legenda o jednom od najpoznatijih prokletstva na svijetu –
«prokletstvu dijamanta Hope»- čija je vrijednost procijenjena na 42,52 karata,
je manje-vise poznata. Skupocjeni Hope, naime, nije donio mnogo sreće nijednom
od bivših vlasnika, počevši od zlosretnog francuskog kralja Luja XIV pa do
američke bogate nasljednice Eveline Wols McLeean.
Mnogo godina kasnije, nizozemski brusač dijamanata vješto je
smanjio njegovu veličinu, ali ne i opako djelovanje. Njegov mu je vlastiti sin
ukrao dijamant pa je brusač, sav izvan sebe, počinio samoubojstvo.
Godine 1830., kad ga je kupio utjecajni bankar Henry Hope,
taj je zlokobni dijamant dobio svoje službeno ime. Jedan od njegovih potomaka,
siromašni lord Francis Hope, prodao je dijamant kada ga je njegova žena
proklela smatrajući ga krivim za njihov neuspješan brak. A njegov kupac,
francuski zajmodavac Jaques Colot, poludio je
i počinio samoubojstvo, dok su iduća dva vlasnika bila ubijena. Turski
sultan koji je 1908. kupio dragulj za 400 000 $, ubrzo nakon toga nožem je ubio
svoju ženu i bio zbačen s prijestolja. Nakon što je 1911. Edward McLean kupio
taj isti dijamantm cijelu su njegovu obitelj snašle razne nesreće. Govori se da
je jedini način da se netko oslobodi predmeta koji donosi nesreću, njegovo je
darovanje, a ne prodaja. Stoga je zanimljivo da je jedina osoba koja nije
doživjela nesreću, a posjedovala dijamant, bio američki draguljar Harry
Winston. Kad je kupio dijamant koji je bio u posjedu McLeanove nesrećom pogodjene
obitelji, nije ga dalje prodavao. Umjesto toga, darovao ga je Institutu
Smithsonian, gdje se nalazi i dan danas.
Neprocjenjivo mineraloško čudo, zauvijek će pratiti legenda čije
prodorne plave zrake skrivaju nasilnu povijest prskanu krvlju i morama
prijašnjih vlasnika.
Budin kipić isklesan iz zelene žade
Jednaku je tajanstvenu moć kao i Hopeov dijamant imao još jedan
tajanstveni predmet. U knjizi Nečujno kroz džunglu, Ludwig Koch-Isenburg iznosi
čudnu povijest malena prekrasna Budina kipa koji je isklesan iz zelenog
materijala kojeg nazivamo žada. Kipić je stajao do nogu golema drvenog kipa
Bude koji je bio isklesan iz kamena u pećini skrivenoj džunglom koja se
koristila kao hram u Tajlandu. Nizozemac Klaasen bio je toliko očaran
savršenstvom ovog kipića, da ga je ukrao i uspio prokrijumčariti u svoju
zemlju. No iako je bio strasni sakupljač umjetnina, pogled na kipić koji je
otada stajao na njegovom radnom stolu nije mu donosio radost i užitak, već
neobjašnjiv osjećaj tjeskobe. Za malo manje od godine dana prisutnost kipića ga
je toliko uznemirivala da je odlučio otići na Tajland i vratiti ga na njegovo
mjesto, do Budinih nogu. Dok je to
radio, prišao mu je budistički svećenik koji se nasmješio i rekao mu da je
vidio kad je prije godinu dana ukrao kipić, ali je znao da će se prosvijetliti
i vratiti ga u njegovo pravo prebivalište.
Postoji li faraonovo prokletstvo?
O tom fenomenu spore
se znanstvenici, a to je prijepor koji je već dugo neodlučen. Zagovornici
postojanja takva prokletstva svoje mišljenje temelje na činjenicama. O
zanimljivoj priči o prokletstvu egipatskog faraona Tutankhamona, koji je vladao
jedva devet godina - od 1358. do 1349. pr.n.e. - napisane su knjige i snimljeni
dokumentarni filmovi. Priča je posve bizarna: najmanje tridesetak učenjaka koji
su imali veze sa otkrićem Tutankamonovog groba i posmrtnim blagom koje je u
njemu otkriveno, izgubili su živote prijevremeno i pod sumnjivim okolnostima.
Svakako, najglasovitiji medu njima bili su britanski arheolozi Howard Carter i
lord Carnarvon Pedesetosmogodišnjem
lordu Carnarvonu, strastvenom arheologu amateru i egiptologu, mit o faraonovom
prokletstvu bio je dobro poznat. Kad je početkom 1922. otišao u Egipat
potražiti Tutankhamonovu grobnicu, nije se osvrtao na upozorenja stručnjaka.
Jedan od najpoznatijih okultista njegova doba, lord Hamon, poslao je Carnarvonu
brzojav slijedećeg sadržaja: «Lord Carnarvon. Ne ići na grob. Pri neposluhu
opasnost. Pri nepoštivanju bolest. Nikad više zdrav. Smrt će vas zateći u
Egiptu.» Carnarvona je brzojav pogodio i
on se zabrinuo, doduše ne dovoljno ali ipak se obratio dvojici vidovnjaka, koji
su mu takodjer prorekli smrt ne bude li
prekinuo potragu. No lord se nije dao impresionirati i dana 17. veljače 1923
doista je stajao u Tutankhamonovoj grobnici. On i njegov partner, Amerikanac
Howard Carter, našli su neizmjerno blago: zlato, dragulje i goleme bisere.
Lijes u kojem je ležalo mumificirano truplo bio je od masivnog drva. Prema
izjavama članova ekipe, iznad lijesa visjela je tabla s natpisom: «Smrt će snaći
one koji ometaju faraonov san.». Ploča
je zatim nestala i do danas se više nije pojavila. Dva mjeseca nakon što je ušao u faraonov
grob, lord Carnarvon odjedom se počeo osjećati loše. Kad mu je sin stigao u
hotel Continental u Kairu, lord je već bio izgubio svijest. Umro je iste noći.
Mladi lord se sjeća: «U trenutku kad je moj otac umro, u Kairu su se ugasila
sva svijetla. Mi smo zapalili svijeće i molili». Te je noći lordov pas u
njegovu rodnom dvorcu u engleskom Hampshireu odjednom počeo bez Serija smrti
uzrokovanih Tutankhamonovim prokletstvom se naravno nastavlja. Tri dana nakon
lordove smrti, u hotelu Continental umro je i američki arheolog Arthur Mace,
jedan od voditelja tima. Pao je u komu prije nego što su mu liječnici uspjeli
pomoći. Egiptolog George Gold,
prijatelj lorda Carnarvona, saznavši za njegovu smrt, odmah je otputovao u
Kairo. Kao prvo razgledao je faraonov grob. Sutradan je imao visoku
temperaturu. Nakon dvanaest sati umro je. Radiolog Archibald Reid koji je
rengenski pregledao faraonovo truplo obolio je pa su ga odmah prebacili u
Englesku kako bi mu pomogli. Umro je nakon nekoliko dana. Carnarvonov osobni
tajnik Richard Bethell, tijekom ekspedicije pronadjen je mrtav u postelji jer
mu je zatajilo srce. Britanski industrijalac Joel Wood bio je prvi kojega su
pozvali da razgleda grobnicu. Nedugo nakon njegove posjete grobnici umro je od
tajanstvene groznice. U roku od šest
godina nakon otkrića Tutankhamonove grobnice umrlo je dvanaest ljudi za redom
koji su sudjelovali u tom otkriću. Nakon sedam godina samo su dva člana prvotne
ekipe za iskapanja bila živa. Dvadeset dvoje ljudi koji su imali veze s
ekspedicijom umrli su, medju njima i gospodja Carnarvon i lordov polubrat, koji
je počinio samoubojstvo.
Prokletstvo Lokruma
U sjenci mnogo čuvenijih prokletstva, upravo kao što su «prokletstvo
dijamanta Hope», «Budinog kipa» i «prokletstva faraona Tutankhamona» danas živi
jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima
Sredozemlja. Istina je da je Lokrum, sa
svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima,
krunisanim glavama i bogatunima. Ipak, nikome od njih nije donio sreću.
Naprotiv! Od polovice 19. stoljeća pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata,
dubrovački otok Lokrum, bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u
ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim
morskim lagunama i prekrasnim plažama, uživali su najugledniji austro-ugarski
prinčevi, plemići i dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj
rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Hasburgovaca. Tako je
Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romansa, ali i
njihovih tragedija. Pa krenimo redom... 
U travnju 1864. godine sa Lokruma, na kome je boravio sa
svojom lijepom suprugom Charlotte, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat
cara Franje Josipa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za
meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osudjen na smrt i strijeljan.
Charlotte se još jednom vratila na Lokrum, ali tamo doživljava brodolom i jedva
ostaje živa. Ipak, i njen kraj je tragičan: umrla je pomračena uma u
Maksimiljanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta.
Novi vlasnik Lokruma postaje prestolonasljednik Rudolf (puno
ime Franc Karl Josip), jedinac Franca Josipa I. i Elizabete Bavarske, koji je
na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom. Stari
dubrovački kroničari kažu da se "zemlja zatresla a more uznemirilo"
kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu.
Bio je to, govorili su tad Dubrovcani, predznak skore Rudolfove tragedije.
I doista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling
odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih
dokumentarnih storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomućenim
strastima i ljubomorom, austrijski je prestolonasljednik na krevetu prekrivenom
mirišljavim ružama, ubio svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju Von
Veser, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina Von Veser, a nakon toga
pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život
(1858.-1889.).
Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto
provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand
i njegova lijepa supruga Sofija Hohenberg. No, nakon odlaska na dubrovački
otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu,
koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na čelu. Ta
tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila
neposredni povod i uvod u Prvi svjetski ratu u kome su pala - tri carstva -
austrougarsko, tursko i rusko! Bilo kako bilo, legenda o "prokletstvu
otoka Lokrum" još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske
scenariste, koji će od prastarih kronika i narodnih kazivanja učiniti priču za
sva vremena... 
COMMENTS